ADHD

Moje licno misljenje je da danas 70% dece pokazuje simptome ADHD dijagnoze. Zato sto je kvalitet zivota promenjen, takodje roditelji nemaju dovoljno vremena kako bi se posvetili deci, takodje je i sve manje parkova, sve to zajedno moze uzrokovati ove simptome. Zamislite da ste ponovo dete, puni energije a bez prostora da tu istu energiju potrosite.

Dete sa ADHD-om često pokazuje neko od navedenih ponašanja: 

  • teško usmerava i održava pažnju
  • pažnja mu lako skreće
  • ne obraća pažnju na detalje i pravi nehajne greške
  • gubi školski pribor, zaboravlja da preda domaći zadatak
  • ima teškoće da završi školski i domaći rad
  • ima teškoće da sasluša drugog
  • ima teškoće da isprati višestruke zahteve koje mu odrasla osoba postavi
  • nepromišljeno daje odgovore na postavljena pitanja
  • nestrpljivo je
  • vrpolji se
  • napušta mesto na kome sedi i trči unaokolo, ili se preterano penje
  • deluje kao da je uvek spremno na akciju, „besno” je
  • previše priča i teško mu je da se tiho igra
  • meša se i prekida druge dok govore ili nešto rade

Postoje tri tipa ovog poremećaja:

Predominantno slaba pažnja – potrebno je da više simptoma slabosti pažnje traju najmanje 6 meseci i da nisu u skladu sa razvojnim stadijumom. Deca sa ovim tipom poremećaja često ne posvećuju pažnju detaljima ili prave greške zbog nemara, imaju problem sa održavanjem pažnje, čini se da ne slušaju kada im se direktno obraćaju, ne prate usputstva i ne završavaju aktivnosti.

Predominanto hiperaktivno-impulsivni tip – potrebno je da postoji više simptoma hiperaktivnosti i impulsivnosti koji traju najmanje 6 meseci i da ti simptomi nisu u skladu sa razvojnim stadijumom. Neki od simptoma hiperaktivnosti su trešenje rukama i nogama, “vrpoljenje” na stolici, ustajanje sa stolice u razredu, preterano trčanje u sitacijama kada to nije primereno.

Kombinovani tip – podrazumeva da su zadovoljeni kriterijumi iz prehodna dva tipa u tokom poslednjih 6 meseci

Razlike imeđu dečaka i devojčice se ogledaju u tome što dečaci više hiperaktivni i to ponašanje se kroz motornu akciju, dok su devojčice više “odsutne” (sanjare), a hiperaktivnost se ispoljava kroz verbalnu i emocionalnu akciju (brbljive, plačljive).

Kako je kod nas?

Kod nas je to malo specificno naravno. Ispoljava se kroz nemir. Konstantno trcanje. Razdrazljivost. Paznja usmerena na jednu stvar je kraca od 5 sec. Medjutim mi nismo zeleli nikakve terapije, vec smo se sami nosili sa tim i sada cu vam podeliti par saveta koji su kod nas zaista delovali.

Razgovor – Stalno svakodnevno ponavljanje uz naravno objasnjavanje zasto i zbog cega. Bez tepanja, umiljavanja i mazenja. Kod nas je konkretno to bilo nakon nekih ispada i namernog kontriranja. Uglavnom bih pratila njegovo raspolozenje, kada bi bio jako dobro raspolozen ja bih pocinjala da objasnjavam da ono od pre neki dan(navedem tacan dan ili vreme, i tacno sta je radio) nije lepo i da to ne sme da se radi jer to mamu povredjuje. Nece vam uspeti iz prvog puta, ja sam tek nakon tri meseca uspela da ispravim jednu stvar ali svaki naredni put je bilo bolje i brze.

Usmeravanje paznje – Ovo zapravo znaci da trebate imati neku zajednicku aktivnost sa detetom. I da se morate truditi da mu odrzite paznju na tome sto radite barem pet do deset minuta uz konstantno animiranje.Vremenom ce biti potrebno sve manje animacija a paznja ce biti usmerena duzi vremenski period. Aktivnosti koje su pogodne za ovo: Kuvanje, Citanje i pisanje, igranje kockicama.

Koncentracija / mirovanje – Za ovo je potrebno da sednete i postavite dete u krilu. Jako je bitno da dete bude sto je moguce duze, mirno. Mozete ga animirati, mozete mu pricati, igrati se, gledati crtani….

Praznjenje energije – Oni koji imaju dvoriste nece imati problema, za ljude iz grada park je ipak jedino resenje. Sto vise setnje, trcanja, voznje biciklom. Bilo kakav vid fizicke aktivnosti.

Petar

Verovali ili ne ovo dete je pravi pravcati dečak. Pomalo je šminker, pomalo sportista, ponekad grubijan ali uglavnom je jako velika maza. Zanima ga sve, ponajviše životinje i gradovi. Dete koje apsolutno sve želi samo da uradi. I nikako mu to ne treba uskratiti. Tugu pokazuje tako što napući usta i ćuti, a inače apsolutno nikada ne ćuti. Kada je ljut izadje iz sobe sa rečenicom “Ja odlazim.” I tu bi bio kraj svake rasprave sa njim. Kad je srećan trči u zagrljaj, skače po krevetu ili pevuši. Želi da ide na plivanje i da bude fudbaler.

Ono što ne znate…

Ovo dete je borac. Njegovo rodjenje je proteklo pakleno i ima sreće što je preživeo. Volim da verujem da je to znak da će u životu imati sreće. Sećam se još uvek svakog trenutka. Sećam se da je jedan izuzetan ginekolog, kog jako cenim i poštujem zbog svega što je za mene učinio, rekao da dete treba da se rodi dvadeset prvog Novembra. Tog dana sam dobila jake bolove, spakovana sam već bila i krenula sam u porodilište, sa svim papirima. Vratili su me jer se nisam otvarala a to je već drugi porodjaj, podrazumeva se to će samo krenuti za koji dan. Od tog trenutka svakog dana sam imala bolove ali jikako se nisu pojačavali joti je bilo znaka da će porodjaj krenuti. Tek četrnaestog Decembra oko ponoći su krenuli bolovi. Oko ponoći sam bila u porodilištu, već su se spremali da me vrate nazad kada su ipak odlučili da me stave na ctg. Nakon toga su me bez objašnjenja i bilo kakve reči prebacili na odeljenje visokorizične trudnoće. Tu nisam uspevala ni da spavam ni da odmaram, bolelo je sve nekim tupim bolom koji nikako da prestane. Konstantno su me setali na ctg, pa u porodjajnu salu, pa nazad. To se desilo pet, šest puta izmedju četrnaestog i šesnaestog Decembra. Medjutim šesnaesti Decembar je bio ponedeljak, ponovo sam bila na ctg-u a čak i meni je izgledao čudno papir koji je izlazio. Nisam se baš razumela u to ali sam iz ono malo iskustva zaključila da je nalaz loš, pogotovo jer su ga tri puta odnosili, premeštali kablove, premeštali mene sa jednog na drugi aparat. Poslali su načelnika odeljenja da mi kaže da idem na porodjaj, ali on je išao pored mene, držeći me za ruku i ponavljajući da je sve u redu. Zatim sledi najdužih dvadeset minuta u mom životu. Raspadala sam se, vrištala i plakala a čovek je i dalje stajao pored mene vičući na svoje kolege. Sećam se da mi je doktorka u jednom trenutku rekla “Katarina ubili ste dete, sad gurajte da ga izvučemo.” Ali meni je sve stalo, čovek pored mene je plakao a ja nisam mogla ni da udahnem. Stavili su mi masku za kiseonik i okupili se oko mene. “Ovo je trebao da bude carski rez, upropastili ste mi ovo dete, sad je spasite.” Rekao je načelnik odeljenja i držao me za ruku. Nisam baš bila svesna svega što su mi radili. Sećam se samo da su mi pokazali moje dete kad je sve bilo gotovo i pitali šta je, bez imalo snage sam odgovorila “To je Petar.” Mislim da sam samo želela da im se njegovo ime ureže u pamćenje, da se zauvek sećaju deteta koje su umalo ubili svojom ne stručnošću. Sećam se da su morali raditi reviziju, na kojoj su došli do zaključka da je dete rodjeno tri nedelje kasnije. Sećam se i kako sam im besno rekla da sam došla tada i da su me vratili kući. Dugo sam razmišljala da li da ih tužim, ali nisu bili vredni ni mog truda ni snage. A moj mali Tajson je ipak bio živ, rodjen sa 4,750gr i slomljenom ključnom kosti, ali ipak živ i veoma, veoma glasan.

Vukasin

Asocijalizam

Poremećaj ponašanja pripada grupi poremećaja koji se javljaju u detinjstvu i mladosti. Manifestuje se narušavanjem prava drugih sa ciljem da se oni ponize ili povrede. Pored ovoga decu sa poremećajem ponašanja odlikuje nagao temperament, sklonost ka zajedljivim komentarima (zadirkivanje drugih), vulgarnost, okrivljivanje drugih za svoja nedela.

Smatra se da deca sa poremećajem ponašanja krše makar jedan od tri uobičajenih normi porodičnog i socijalnog konteksta: 

  • Komunikativne norme (preterano plaču, neprekidno trče, ne druže se, ne sarađuju), 
  • Norme razvojnih sposobnosti (disharmonično ili usporeno osvaja miljokaze psihomotornog i socijalnog razvoja), 
  • Norme simetrije lica i tela (lepote). 

Zbog odstupanja od uobičajenih normi, okolina reaguje na “čudno” dete, ”čudnim” ponašanjem, tako da ono, paradoksalno, jedino “čudno”može i da se ponaša. Npr. hiperaktivno dete stvara napetost kod roditelja koji reaguju na način koji kod deteta povećava napetost.

Visokosenzitivna deca

Neku decu sredina opisuje kao stidljivu, čudnu, plačljivu, povučenu, neobičnu, talentovanu, malo manje talentovanu, tihu, mudru… Međutim, iza ovih opisa vrlo često se javljaju viskosenzitivna deca.

Prema dosadašnjim istraživanjima, svako peto deto je visokosenzitivno i ova biološka karakteristika najčešće se nasleđuje. Među visokosenzitivnom decom podjednak je broj dečaka i devojčica.

Visokosenzitivnu decu karakterišu sledeće osobine: 

  • dubina procesuiranja informacija
  • preterana stimulacija – preplavljivanje
  • emocionalna reaktivnost 
  • empatija i svesnost finesa

Svako dete je osetljivo (senzitivno) dete. Ali ukoliko je dete visokosenzitivno (veoma osetljivo), onda je potrebno umeće kako bismo ga podržali u svetu pretežno nesenzitivnih osoba. Toj deci je potrebna specifična nega tj. podrška.

Ko je Vukašin?

Vukašin ima 4 i po godine. Jako je inteligentan. Pohadja engleski, numicon, ples i plivanje. Pre Godinu i po dana bio je jako cutljivo i povuceno dete sa svim gore navedenim simptomima, medjutim nakon sto smo ga upisali na sve ove programe poceo je da se druzi sa decom i odraslima. Resili smo da to prebrodimo zajedno. Vukašin je sada jako srecno dete, koje se smeje, javlja ljudima na ulici, koje je jako lepo vaspitano i uvek kaze dobar dan i dovidjenja. Bilo je jako tesko doci do ovih rezultata i idalje imamo situacije kada moramo razgovarati i reagovati. Ima ponekad mracnih dana i mracnih raspolozenja ali sve redje. On je jako divno dete za odgajati. Njegov mozak funkcionise tako nepredvidivo da ne moze biti ne zanimljivo. Mislim da cemo ovim tempom moci uskoro normalno da funkcionisemo.

Design a site like this with WordPress.com
Get started